PAULA TONČIĆ: Ona se igra nožem
otvorenje 15.5. u 19 sati
15.5. – 08.06.2025.
Kustosica: Ana Čukušić
"Možda nam ponestaje prošlosti. Kako bi se drugačije moglo objasniti toliko rasprostranjenu želju da se različite prošlosti povuku u sadašnjost. U eseju Present Pasts: Media, Politics, Amnesia, Andreas Huyssen detektira problem u stalno rastućoj brzini, koja proizvodi sve veće količine zastarjelosti i sve veću opsesiju memorijom. Prestanemo li sakupljati, hoće li se više itko ičega sjećati? Može li sakupljanje inventara prošlosti obnoviti prošlost ili pak stvoriti naše vlastite iluzije o njoj dok smo zaglavljeni u sadašnjosti koja se skraćuje? Ima li fragment sposobnost prijenosa poruke iz proteklog vremena ili mu je tek pošlo za rukom osvojiti moderni senzibilitet. Umjetnički postupci Paule Tončić podrazumijevaju proširenu arheološku praksu u kojoj sakupljenu arhivu transformira i kurira, čime stvara fiktivnu memoriju, narativ koji nije proživljen niti se u toj stvarnosti sam po sebi pojavljuje.
Naziv izložbe “Ona se igra nožem” preuzet iz pjesme post-punk sastava Dobri Isak, najavljuje subjekt (Nju) i objekt (nož) izložbe, postavljajući ženu u kontinuirani, historijski odnos prema objektima, dodjeljujući suvremenoj ženi atribut evoluirane sakupljačice. Umjetničko istraživanje Paule Tončić promišlja o konceptu vrijednosti i na čemu se zasniva - čini li predmet vrijednim novčana, društvena ili emocionalna kategorija. Prikupljajući osobne predmete iz napuštenog djevojačkog doma autorica zadire u registar privatnog i skrivenog te se pita što je „vrijedno“ neznanim vlasnicama, što se nalazi u njihovom prostoru intime, a posljedično mogu li nam oronuli predmeti, memorabilije i skraćenice razotkriti djevojački pogled, pojasniti složenost djevojaštva. Pažljivom simboličkom preciznošću autorica radom objedinjuje i brojne druge društvene teme bliske feminizmu, no promatrane s pozicije umjetničke uključivosti. Dotiče se prakse samokažnjavanja, potrebe za društvenim priznanjem, klasnog statusa, kontrole i objektivizacije, kako bi razbila mitove o rodnoj jednakosti i još jednom pretresla dijaloško polje o odnosu društva prema djevojkama.
Štoviše, odabir materijala metala, aluminija i srebra, svjedoči tematskoj dosljednosti i uključuje se u raspravu o izmišljenim konceptima vrijednosti, rastućoj novčanoj vrijednosti plemenitih metala koja prati smanjenje resursa unutar zemljine kore. Na fizičkoj razini rad je koncipiran kao prostorna instalacija s dvije monolitne aluminijske ploče. Koristeći se zatečenim predmetima, autorica aluminijskim monolitima daje naličje striptizete sa stare fotografije, aplicirane na ploče laserskim printom. Tim (auto)ironičnim prekidom tematske ozbiljnosti, novčanu vrijednost umjetničkog djela suprotstavlja vrijednosti noćnog rada, pitajući se hoće li mu vrijednost porasti s vizualnom aluzijom. Želeći preduhitriti iščezavanje fizičke prisutnosti vlasnica, za ploče pričvršćuje memorabilije, nastale ulijevanjem otopljenog pribora za jelo u pješćane kalupe od otisnutih pronađenih predmeta. Nadalje, umjesto postamenata koristi pehare s natjecanja, u kontekstu rada promatrane kao simbole društvenih priznanja i pobjeda.
Sakupljačku strast obilježenu dozom voajerizma autorica predstavlja umjetničkom knjigom, izloživši uzorke preuzete sa zidova djevojačkog doma, postere, pisma, razglednice, izbor papirnate građe i sitnijih predmeta, ovoga puta u fragilnijoj, taktilnijoj i sveobuhvatnijoj umjetničkoj formi. Dok se monoliti pokušavaju nametnuti izložbenom prostoru i učiniti vidljivijima odaslane poruke što nastoje rezonirati s posjetiteljima i njihovim iskustvima, umjetnička knjiga ostaje sjenovita, lišena glasnih poruka o vrednotama i sadržajno usmjerena prema pojedinačnim sudbinama korisnica doma. Pritom njihovu intimu rekreira umjetničkim postupcima, izlaže pogledu drugog i unosi u odnos koji je javan, u kojem je moguća razmjena i stvaranje neočekivanih, novih relacija.
Izložba Paule Tončić nije samo intenzivna kognitivna senzacija, već i estetski dojmljiva, ujednačena vizualna poetika u kojoj dominiraju utjecaji fikcijske literature, opskurnih underground prostora i ambijenata od otpadaka. Postignutom atmosferom, koju odlikuje hladnoća i stamenost metala, a predmeti nose primjese tjeskobe i nadzora, uspijeva povezati osobnu i univerzalnu dimenziju djevojaštva, konzultirajući tuđe i vlastite psihološke i emocionalne efekte koje pritisci i norme okoline mogu prouzrokovati. Time nas podsjeća na svu težinu formativnih godina, u kojima nastaje sveukupnost onoga tko smo te se odvijaju prve bitke s onim što će nas dijeliti od verzije koja želimo biti."
Paula Tončić (1997.) diplomirala je na Odsjeku za animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U radovima istražuje obradu metala, zvuk, video i procese arhiviranja, klasificiranja te dokumentacije začudnih predmeta, često prikazujući groteskne elemente. Pod utjecajem fikcije i kinematografije trash horora, njezina umjetnička praksa odražava fascinaciju liminalnim prostorima između stvarnosti i fikcije, te transformacijom materijala iz jednog medija u druge.
Also check out other Arts events in Split, Literary Art events in Split.
