Izložba: "I saw a dead man once, he was alive at the time", Vlatka Škoro

HRVATSKO DRUŠTVO LIKOVNIH UMJETNIKA ISTOK / GALERIJA KAZAMAT

Izložba: "I saw a dead man once, he was alive at the time", Vlatka Škoro

Otvorenje izložbe održat će se u petak, 28. studenoga s početkom u 19:00 sati u Galeriji Kazamat.
Izložba ostaje otvorena do 12. prosinca 2025. godine.

RADNO VRIJEME GALERIJE KAZAMAT U OSIJEKU:
- srijeda, četvrtak i petak od 17 do 20 sati
- subota i nedjelja od 10 do 13 sati

Ulaz na izložbu je slobodan.

Izložbu podržavaju Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Grad Osijek.

-

I SAW A DEAD MAN ONCE, HE WAS ALIVE AT THE TIME

HR:
Radovi predstavljeni na izložbi I saw a dead man once... dio su najrecentnije produkcije Vlatke Škoro i kao takvi pružaju nam najneposredniji uvid u interese i razmišljanja umjetnice u ovom trenutku njena stvaralačkog procesa. Taj je pak proces sačinjen od istinske predanosti radu, dapače, rutinskom posvećivanju vremena boravku u atelieru, a time implicitnom shvaćanju umjetničkog djelovanja gotovo kao stvari usuda, sudbinskog određenja koje utemeljenje ima u sretnom pronalasku vlastitog mjesta u svijetu - barem onoliko koliko i Camusovog ''Sizifa moramo zamišljati kao sretnog''[1], ili pak uz pozivanje na budistički koan Jacka Kerouaca "Nemam što raditi ostatak života nego raditi to i upravo ću to raditi"[2] -, vrste 'osuđenosti' koja je implicitna već i u idiomatskoj dosjetci samog naslova izložbe.
Na određeni se način zato doživljaj ovih radova može tumačiti i kao kontemplacija svakodnevnog života kao (dijela) umjetničkog procesa bitno određenog istančanom osjetljivošću za vlastita stanja te stanja svijeta koji nas neposredno okružuje. U međuodnosu implicitnih i eksplicitnih elemenata procesualnosti koja prethodi samom radu možemo pronaći stoga i tragove, zajedničke crte što spajaju umjetnicu s nizom naizgled ne-povezanih prethodnika i suvremenika - od Knifera do Faktora, i dalje preko ostvarenja brojnih kolega -, a koji zajedno oblikuju teksturu istočne, i u konačnici nacionalne, likovne scene.

Načinom na koji umjetnica stvara svoje skulpture, gradnji koja se očituje na površini završenog rada u formi grubih nanosa materijala, slojevitosti i 'zakrpa', postiže se svojevrsna lakoća puko formalnog aspekta postojanja, gotovo kao u slučaju papier-machea kojeg slažemo oko neke privremene forme, balona, samo da bismo ga na kraju 'izbušili'; tako je i ovdje sadržaju dopušteno da se 'ispuše'. Uz preostale antracitne ljuske materije koja hini težinu lijevanog metala stavljeni smo pred situaciju snažno uspostavljenih kontrasta na samoj ravni fizičkog oblikovanja rada.

Ne treba nas zato iznenaditi ni to da je ovaj rad primarno zamišljen kao kiparski esej, ili pak za umjetnicu taktilna i situacijska, a za nas vizualna i ambijentalna kontemplacija besmisla, trivijalnosti smisla kao pojma, a što se očituje već i u samom naslovu izložbe koji nam preostaje poslužiti kao motiv za razumijevanje proturječnih gesti skulptura i njihova postava u prostoru galerije. Pritom ne treba s uma smetnuti važnu ulogu humora koji se pojavljuje kao rezultat ne samo i onih 'najtežih' promišljanja već upravo i najkompleksnijih kreativnih procesa iza čije se naizgledne trivijalnosti, banalnosti ili karaktera dosjetke često može skrivati virtuozna izvedba - pomirenja sa (bez)smislom.

Dvoznačnost gesti u određenoj mjeri odgovara 'monumentalnoj lakoći' okupljenih skulptura - izvedenih u lakom sintetičkom materijalu čija težina proizlazi iz tamne bogato teksturirane monokromatske površine - izloženih u jednako (naizgledno) krhkom iako svagda snažnom i 'nabijenom' ambijentu Kazamata. Plesači čije veselje i zanos stoje u tragičnom odnosu njihove stvarne materijalne praznine i zaključanosti u pozi 'meta-stabilne' ravnoteže, kao i nesvodivost onih 'obješenih', što 'uskrsavaju' ili se naprosto kreću kroz medij koji nije isti s onim kroz koji ih mi vidimo, govore nam upravo i ono posljednje, ključno, što se može reći o ovim radovima a da se ne poseže za - u ovom vizualnom i egzistencijalnom procesu - neadekvadnom povijesno-umjetničkom analizom.

Ta lamentacija o kojoj govorimo u kontekstu samog naslova, njegove idiomatske dispozicije, do cjelokupne ambijentalne izvedbe koja na razini dosjetke tematizira naš - kao i odnos umjetnice - s intimnom problematikom smisla, nadovezana je na osnovni fenomenski nalaz našeg kolektivnog i pojedinačnog postojanja - smrti kao stvarnosti zaključanoj u našem tijelu. Ovdje je ono mrtvo oživljeno u formi, kroz raspuknuće života koji se kao sadržaj nalazio na mjestu skulpture u trenutku njenog 'slaganja' - onog ranije spomenutog papier-mache momenta -, a sada je dio praznog središta (smisla) svakog pojedinačnog rada. Sve to nije daleko od dobro nam poznatog tropa žanrovske niše strave i užasa - živih mrtvaca, prije svega kao metafore. Iako, moramo reći da je smrt sama kroz povijest umjetnosti personificirana, uvijek zamišljena kao živ otimatelj života. Time onda otvaramo vrata i tumačenju uloge umjetnika u stvaranju, a koja se u ovom radikalnom preinačenju može naći s onu stranu božanske ili oživotvorujuće snage kreativnog procesa.

U konačnici, kao što i fotograf svojim odabirom pogodne scene, okidanjem i razvijanjem slike nije još napravio čitav posao dolaska do fotografije - jer tu su još rekadriranje, izrada povećanja u tamnoj komori kao i potencijalni retuš, novo snimanje itd., gotovo kao u procesu izrade plastike; jer i fotografija i plastika su procesi, a ne djela - tek sa svojim izlaganjem koje je u ovom slučaju i samo rezultat pomne gradnje odnosa izvedenih rukom umjetnice, možemo reći da rad ulazi u svoj estetski bitak - postaje vidljivim elementom naše vizualne zbilje u kojem pojedinačne skulpture nisu fragmenti, već u potpunosti uobličene pojave naših svakodnevnih nedosljednosti i otvorenosti, odnosno arbitrarnosti smisla s kojim se uvijek iznova pokušavamo staviti u produktivan odnos.

[1] Camus, Albert (1969) The Myth of Sisyphus and Other Essays. New York: Alfred A. Knopf., str. 124.
[2] Kerouac, Jack (1959) "33rd Chorus", u: Mexico City Blues. New York: Grove Press Inc., str. 35.

- - - - - - - -

EN:
The works presented in the exhibition I saw a dead man once... form part of Vlatka Škoro’s most recent production, offering an immediate insight into the artist’s current interests and reflections within her creative process. That process itself stems from an authentic devotion to work—indeed, a routine dedication to spending time in the studio—thus implying an understanding of artistic practice almost as a matter of fate, a vocation grounded in the fortunate discovery of one’s place in the world. It is, at least in part, akin to Camus’s “one must imagine Sisyphus happy,”[1] or to Jack Kerouac’s Buddhist koan, “I have nothing else to do for the rest of my life but do it and the rest of my life to do it”[2]. It is a kind of ‘condemnation’ already suggested by the idiomatic wit of the exhibition’s title. In this sense, the experience of these works may also be read as a contemplation of everyday life as (part of) the artistic process that is in itself essentially characterized by the unique sensibility towards one's intimate states as well as towards the states of the immediate life-world.

Within the interplay of implicit and explicit elements of processuality that precede the finished work, one can trace affinities linking the artist to a range of seemingly unrelated predecessors and contemporaries—from Knifer to Faktor, and further through the works of numerous peers—together forming the texture of the east-Croatian, and ultimately the national, art scene.

The way in which the artist constructs her sculptures—through a surface that bears visible traces of layering, coarse material deposits, and ‘patches’—produces a peculiar lightness in the purely formal aspect of their existence. It is almost as if the works were made through papier-mâché formed around a temporary structure, a balloon that will eventually be punctured, allowing its contents - with its inherent structures of meaning - to “deflate”. The remaining anthracite shells of matter, which feign the weight of cast metal, place us before a scene of striking contrasts inscribed on the very plane of the sculpture’s physical formation.

It should not surprise us, then, that this work is conceived primarily as a sculptural essay—or, for the artist, a tactile and situational meditation, while for us a visual and ambient contemplation—on the absurdity of meaning, or rather, on the triviality of meaning as a concept. This is already implied in the exhibition’s title, which serves as a cue for understanding the contradictory gestures of the sculptures and their spatial arrangement within the gallery. One should not overlook the role of humor, either—a result not only of the “heaviest” of reflections, but also of the most complex creative processes, where apparent triviality, banality, or wordplay conceal a virtuously performed reconciliation with meaning(lessness).

The ambiguity of gesture corresponds, to a certain degree, with the “monumental lightness” of the assembled sculptures—works executed in light synthetic material whose weight derives from their dark, richly textured monochromatic surfaces, and exhibited within an equally (seemingly) fragile, yet always charged and forceful, environment. The dancers, whose joy and rapture stand in tragic contrast to their material emptiness and confinement within poses of “meta-stable” balance, as well as the irreducibility of those who are seemingly hanging from the ceiling, being "resurrected," or simply moving through a medium other than the one through which we perceive them—all speak to the final and crucial point about these works, one that resists the recourse to art-historical analysis inadequate to address this visual and above all existential process.
The lament evoked by the exhibition’s title—its idiomatic disposition and the entire ambiental realization, which thematizes both our and the artist’s relation to the intimate problem of meaning—connects to the fundamental phenomenological finding of our collective and individual existence: death as a reality enclosed within the body. Here, the dead are reanimated in form, through the rupture of life that once occupied the space of the sculpture at the moment of its “assembling”—that earlier mentioned papier-mâché moment—and now inhabits the hollow core (of meaning) at the center of each individual work. All this is not far from the familiar trope of the horror genre—the living dead, above all as metaphor. Yet throughout art history, death itself has been personified, imagined as the living taker of life. Thus we open the door for a reflection on the role of the artistic genius —one that, in this radical reversal, can be found on the other side of the divine or life-giving powers of the creative process.

Ultimately, just as a photographer, through the act of selecting a suitable scene, taking the shot, and developing the image, has not yet completed the entire process of arriving at a photograph—there remains reframing, enlarging in the darkroom, potential retouching, or reshooting, much like in the process of making sculpture (for both photography and sculpture are processes, not finished works)—so too, only through its display, which here results from the artist’s carefully constructed relations, can we say that the work attains its aesthetic being. It becomes a visible element of our visual reality, in which the individual sculptures are not fragments, but fully formed manifestations of our everyday inconsistencies and openness towards the arbitrariness of meaning with which we continually strive to establish - however fragile and fleeting - productive relationships.

[1] Camus, Albert (1969) The Myth of Sisyphus and Other Essays. New York: Alfred A. Knopf., str. 124.
[2] Kerouac, Jack (1959) "33rd Chorus", u: Mexico City Blues. New York: Grove Press Inc., str. 35.

-
BIOGRAFIJA UMJETNICE

HR:
Vlatka Škoro magistrirala je kiparstvo 2010. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala je 2018. godine na Poslijediplomskom doktorskom studiju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Izlagala je na trinaest samostalnih i četrdesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim radionicama i festivalima.
Dobitnica je Erste Grand Prix nagrade 2010. godine za rad Indigo dijete, nagrade HDLU Zagreb za najbolju mladu umjetnicu 2020. godine, te Nagrade žirija na izložbi One su tu 2025. za rad Čopor.
Radovi joj se nalaze u nekoliko korporativnih, privatnih i muzejskih zbirki. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istok.
Trenutno živi i radi u Osijeku.

https://www.vlatkaskoro.com/

EN:
Vlatka Škoro received her MA in Sculpture in 2010 from the Academy of Fine Arts in Zagreb, and her PhD in 2018 from the Postgraduate Doctoral Studies at the Academy of Fine Arts in Zagreb.
She has exhibited at thirteen solo and forty group exhibitions in the country and abroad. She has participated in numerous workshops and festivals.
She is the winner of the Erste Grand Prix Award in 2010 for her work Indigo Child, the HDLU Zagreb Award for Best Young Artist in 2020, and the Jury Award at the exhibition ‘One su tu’ 2025 for her work The Pack.
Her works are in several corporate, private and museum collections. She is a member of the Croatian Association of Fine Artists Zagreb and the Croatian Association of Fine Artists East
Currently lives and works in Osijek.

Also check out other Arts events in Osijek, Exhibitions in Osijek, Festivals in Osijek.